Da li je solitaire dobar za mozak? Šta kažu studije

Naša posljednja dva članka bila su o brojkama: koliko često ljudi pobjeđuju i koliko se dijeljenja uopće može dobiti. Ovaj je o ljudima koji igraju. Mnoge stranice tvrde da solitaire „jača pamćenje” ili „sprečava demenciju”. Rijetko kažu odakle to dolazi. Otišli smo do samih studija.

Kratak odgovor

Starije osobe koje često igraju karte, društvene igre i rješavaju zagonetke obično nešto bolje sačuvaju pamćenje i razmišljanje od onih koji to ne rade. Ta povezanost je pronađena iznova i iznova. Ono što niko nije pokazao jeste da su igre njen uzrok. Partija solitairea je dobra navika, a ne lijek.

Kartaške igre i mozak koji stari

Najpoznatija studija dolazi iz Škotske. Godine 1947. gotovo svako škotsko dijete rođeno 1936. u školi je radilo isti test inteligencije, sa 11 godina. Decenijama kasnije istraživači u Edinburghu ponovo su pronašli 1.091 njih, Lothian Birth Cohort 1936, i testirali njihovo pamćenje i razmišljanje sa 70, 73, 76 i 79 godina. Pitali su ih i koliko često igraju igre „poput karata, šaha, binga ili ukrštenica”.

Oni koji su više igrali razmišljali su sa 70 godina nešto bolje, čak i u poređenju s drugima koji su sa 11 godina postigli isti rezultat. A od 70. do 79. godine njihove sposobnosti su nešto manje opadale (Altschul i Deary, 2019). Razlika je bila mala: oko jednog boda na skali sličnoj IQ-u tokom tih devet godina. Najveća razlika se vidjela u pamćenju, iako je taj rezultat bio manje stabilan kada su ga istraživači provjerili na druge načine.

Šta ne može dokazati: ovo je opservacijska studija. Niko nije zamoljen da igra više. Istraživači su uzeli u obzir mnogo toga, poput inteligencije u djetinjstvu, obrazovanja, zdravlja i društvenog sloja, ali sami pišu da se bez eksperimenta „ne mogu izvoditi zaključci o uzročnim efektima”. Imajte na umu i da su karte brojane zajedno sa šahom, bingom i ukrštenicama.

U New Yorku je tim sa Albert Einstein College of Medicine pratio 469 osoba starijih od 75 godina koje nisu imale demenciju (Verghese i saradnici, 2003). Tokom otprilike 5 godina 124 ih je oboljelo od demencije. Čitanje, društvene igre, sviranje instrumenta i ples bili su povezani s manjim rizikom. Istraživači su svakome dali ocjenu: jedan bod za svaki dan u sedmici proveden u hobiju koji uposli um, poput čitanja ili društvene igre. Svaki dodatni bod bio je povezan s otprilike 7% manjim rizikom od demencije.

Šta ne može dokazati: demencija počinje godinama prije nego što je iko primijeti i može navesti ljude da rano odustanu od svojih hobija. Istraživači su to pokušali isključiti tako što su izostavili osobe koje su možda već imale rane znakove, i povezanost je ostala. Ipak, članak su završili pozivom na kontrolisana ispitivanja kako bi se utvrdilo da li te aktivnosti zaista štite.

U Ujedinjenom Kraljevstvu studija PROTECT traži od ljudi starijih od 50 godina da rade testove pamćenja i razmišljanja na internetu. Istraživači sa University of Exeter posmatrali su 19.078 njih, starosti od 50 do 93 godine, i pitali ih koliko često rješavaju zagonetke s brojevima poput sudokua (Brooker i saradnici, 2019). Što su ih češće rješavali, to su bolje prolazili, na svih 14 korištenih testova. Srodna studija istog tima o zagonetkama s riječima otkrila je isto.

Šta ne može dokazati: testovi su rađeni samo jednom, pa ne možemo znati šta je bilo prvo. Možda zagonetke održavaju um bistrim, a možda ljudi bistrog uma jednostavno više vole zagonetke. Dobrovoljci su se uz to sami prijavili na internetu za studiju o mozgu, pa nisu tipična grupa. Autori kažu da je potrebno više istraživanja prije nego što bi se zagonetke mogle nazvati intervencijom. I radilo se o zagonetkama s brojevima, a ne o kartaškim igrama.

Zašto „povezano s” nije isto što i „uzrokovano”

Sve tri gornje studije pronalaze isto: ljudi koji iz zabave koriste glavu obično ostaju bistriji. To se može objasniti na nekoliko načina. Igre bi mogle pomagati. Ili bi ljudi koji su zdraviji, obrazovaniji ili manje usamljeni mogli i više igrati i bolje stariti. Ili bi prve, neprimijećene promjene u mozgu mogle učiniti igre manje zabavnim, pa ih ljudi prestanu igrati. Dobre studije pokušavaju sve to uzeti u obzir, i ove su to uradile, ali presuditi može samo eksperiment. Zato ćete u svakoj od njih naći riječi „povezano s”.

A igre za vježbanje mozga?

Za jednu vrstu igara eksperimenti postoje: za aplikacije za vježbanje mozga, napravljene da vas učine pametnijim. Godine 2016. sedam psihologa pregledalo je sve studije koje su vodeće firme u toj oblasti navodile kao dokaz (Simons i saradnici, 2016). Pronašli su mnogo dokaza da ljudi postaju bolji u igrama koje vježbaju, manje dokaza da postaju bolji u sličnim zadacima i malo dokaza da vježbanje pomaže u drugim zadacima ili u svakodnevnom životu. Mnoge studije su imale i ozbiljne nedostatke.

Solitaire se nikad nije prodavao kao vježbanje mozga, i to je dobro. Ako igrate često, bićete bolji u solitaireu: ranije ćete uočavati poteze i rjeđe ćete upadati u ćorsokak. Da li ćete se zbog toga bolje sjećati gdje ste ostavili ključeve, drugo je pitanje, i niko nije pokazao da hoćete.

Kratka pauza koja djeluje

Za nešto skromnije postoje bolji dokazi. Pregled 22 studija sa 2.335 učesnika bavio se „mikropauzama” od deset minuta ili kraćim (Albulescu i saradnici, 2022). Ljudi su se s njih vraćali s malo više energije i malo manje umora. Rad nakon pauze nije bio jasno bolji, osim kod jednostavnih zadataka, a duže pauze su pomagale više.

Partija solitairea dobro se uklapa u kratku pauzu. Na Solitaire Landu tipična pobjeda u igri Tripeaks Solitaire traje nešto više od minute, a u igri FreeCell Solitaire ili Solitaire Klondike 1 Karta oko tri (naše brojke). Pregled nije testirao solitaire. Testirao je pauze. Ali igra koju možete završiti i zatvoriti pauza je koju je lako napraviti.

Igre, stres i raspoloženje

Godine 2008. na East Carolina University mjerili su srčani ritam i moždane talase dobrovoljaca prije i nakon što su igrali jednostavnu igru ili pretraživali internet. Prema medijskim izvještajima, dobrovoljaca je bilo 134. Prema univerzitetu, igra slaganja dragulja Bejeweled smanjila je tjelesne znakove stresa za 54% u poređenju s onima koji su pretraživali internet; druge dvije igre nisu, iako su popravile raspoloženje (East Carolina University, 2008).

Šta ne može dokazati: studiju je platila firma PopCap, koja je napravila sve tri igre. Posmatrala je šta se dešavalo oko kratkog igranja, a ne tokom mjeseci, a glavni istraživač ju je nazvao „prvim korakom”. Zanimljiva je, ali nije snažan dokaz.

Istraživači sa University of Oxford pristupili su drugačije. Umjesto da ljude pitaju koliko dugo igraju, stvarna vremena igranja dobili su od firmi koje prave igre. U prvoj studiji sa oko 3.200 igrača dvije igre vrijeme igranja bilo je slabo pozitivno povezano s dobrobiti (Johannes, Vuorre i Przybylski, 2021). U većoj, sa 38.935 igrača sedam igara tokom šest sedmica, vrijeme igranja nije pravilo gotovo nikakvu razliku, ni nabolje ni nagore: prosječni igrač bi morao igrati oko 10 sati dnevno više nego inače prije nego što bi osjetio ikakvu promjenu (Vuorre i saradnici, 2022).

Važno je bilo zašto su ljudi igrali. Oni koji su igrali jer su uživali osjećali su se bolje. Oni koji su igrali jer su osjećali da moraju osjećali su se lošije. Šta ne mogu dokazati: radilo se o videoigrama, a ne o solitaireu, i i te studije su bile opservacijske. Ali poruka je jednostavna: kako se osjećate dok igrate važnije je od toga koliko dugo igrate.

Usput: šta može pokazati partija Klondikea

Evo studije za koju malo ko zna. Na KU Leuvenu u Belgiji istraživači su zamolili 23 starije osobe s blagim kognitivnim oštećenjem (MCI: problemi s pamćenjem i razmišljanjem veći nego pri normalnom starenju, ali koji nisu demencija) i 23 osobe bez njega da na tabletu odigraju tri partije igre Klondike, što je trajalo oko 17 minuta. Zatim su uporedili kako su dvije grupe igrale: koliko im je trebalo, koliko su često poništavale poteze, koliko je poteza bilo grešaka. 12 od 23 mjera koje su odredili pokazalo je jasne razlike između grupa (Gielis i saradnici, 2021). U drugom radu računar uvježban na istim partijama naučio je prilično dobro razlikovati te dvije grupe (Gielis i saradnici, 2021).

Ovo je istraživanje, a ne test. Grupe su bile male, a osobe s MCI-jem bile su i starije i manje naviknute na tablete, što su istraživači morali uzeti u obzir. Autori kažu da bi solitaire jednog dana mogao pomoći ljekarima da prate pamćenje kroz vrijeme, uz prave testove. Loša partija solitairea ne govori ništa o vašem mozgu. Svako ih ima. Ako ste zabrinuti za svoje pamćenje, obratite se ljekaru.

Šta ovo ne znači

• Ne znači da solitaire sprečava demenciju. Nijedna studija to nije pokazala.
• Ne znači da je više bolje. U studijama sa Oxforda vrijeme igranja nije pravilo gotovo nikakvu razliku. Uživanje jeste.
• Ne znači da solitaire išta zamjenjuje. Fizička aktivnost, san i vrijeme s drugim ljudima također su važni.
• Ne znači da je izgubljena partija znak upozorenja. Neka se dijeljenja uopće ne mogu dobiti.

Dakle, trebate li igrati?

Ako uživate, da. Igrajte zato što vam se sviđa, a ne zato što mislite da biste trebali. Iskoristite partiju kao kratku pauzu, a zatim ustanite i protegnite se. Povremeno isprobajte težu igru, da ostane zanimljivo. I neka to bude jedna dobra navika među mnogima. To je ono što studije podržavaju, i to nije malo.

Izvori

1. Altschul DM, Deary IJ (2020; online 2019). Playing analog games is associated with reduced declines in cognitive function: a 68-year longitudinal cohort study. The Journals of Gerontology: Series B 75(3):474–482. pmc.ncbi.nlm.nih.gov
2. Verghese J et al. (2003). Leisure activities and the risk of dementia in the elderly. New England Journal of Medicine 348:2508–2516. doi:10.1056/NEJMoa022252
3. Brooker H et al. (2019). The relationship between the frequency of number-puzzle use and baseline cognitive function in a large online sample of adults aged 50 and over. International Journal of Geriatric Psychiatry 34(7):932–940. doi:10.1002/gps.5085
4. Simons DJ et al. (2016). Do "brain-training" programs work? Psychological Science in the Public Interest 17(3):103–186. doi:10.1177/1529100616661983
5. Albulescu P et al. (2022). "Give me a break!" A systematic review and meta-analysis on the efficacy of micro-breaks for increasing well-being and performance. PLOS ONE 17(8):e0272460. doi:10.1371/journal.pone.0272460
6. East Carolina University (2008). ECU study shows casual video games relieve stress (saopćenje za medije; studiju je finansirala firma PopCap Games). news.ecu.edu
7. Johannes N, Vuorre M, Przybylski AK (2021). Video game play is positively correlated with well-being. Royal Society Open Science 8:202049. doi:10.1098/rsos.202049
8. Vuorre M et al. (2022). Time spent playing video games is unlikely to impact well-being. Royal Society Open Science 9:220411. doi:10.1098/rsos.220411
9. Gielis K et al. (2021). Dissecting digital card games to yield digital biomarkers for the assessment of mild cognitive impairment. JMIR Serious Games 9(4):e18359. doi:10.2196/18359
10. Gielis K et al. (2021). Detecting mild cognitive impairment via digital biomarkers of cognitive performance found in Klondike Solitaire: a machine-learning study. Digital Biomarkers 5(1):44–52. doi:10.1159/000514105